Prema kazivanju najstarijih žitelja Deževica i okolnih župa, svetište je imalo prirodan izgled, bez ikakvih ugrađenih sadržaja, izuzev drvenog križa koji je stajao na lijevoj strani ulaznog dijela špilje kao i drveni most (brvno) preko potoka za prelaz pješaka. Tako je svetište bilo od svog utemeljenja pa sve do '80-tih godina ovog stoljeća, kada se svetište obnavlja. 

U drugoj polovici '80-tih godina kod župljana i žitelja Deževica i šire okolice, javlja se ideja o obnovi svetišta i podizanju novih sadržaja kako bi se moglo udovoljiti potrebama vjernika i hodočasnika koji dolaze u svetište. Na mjesto drvenog križa, darovatelji iz župe Kreševo, Mijo Ivičević i Mato Tomić (Alva), podižu križ od betona. Nakon toga, deževički župnik Dane Jakovljević, uz potporu župljana, podiže most preko potoka, ulazne stepenice od mosta do ulaza u špilju i željeznu ogradu oko svetišta. Tako je svetište dobilo u značajnoj sadržajnosti i većoj funkcionalnosti, koja osigurava povoljnije uvjete u praticiranju vjerskih sadržaja. U tijeku rata, 1993. godine dolazi do devastacije (uništenja-razaranja) svetišta.

Po završetku rata, zalaganjem deževičkog župnika, kao i uz potporu župljana i drugih donatora, pristupa se obnovi razorenog svetišta i dogradnje novih sadržaja. Novi križ podižu dvije firme iz Kiseljaka. Na križu je napisano: "zavjetni dar dale firme Arlika i Granit Baban, 1998. godine." Na drugoj strani ulaza u špilju, na litici, podignuta je ploča na kojoj piše: "Putniče, hodočasniče, svrati na svetog Jakova vrelo, koje liječi i dušu i tijelo, Duno Stanić". Prvi donator je iz Kiseljaka, a drugi iz Kreševa. U špilji, na krajnjoj strani, iznad vode, u tijeku godine 2000. župljanin, donator Anto Miletić (Karlović) podigao je križ. Križ je napravljen od specijalnog materijala koji svijetli i pri najmanjoj svjetlosti koja ulazi u špilju, pa tako stvara veličanstven i nezaboravan prizor.

O svetištu danas brinu župljani Deževica sa svojim župnikom i brojnim drugim darovateljima koji rado daju potrebne novčane priloge.