Jakov Markijski rođen je 1393. godine kao osamnaesto dijete u obitelji Monteprandone. Kao dječak došao je svom ujaku, svećeniku, koji ga je opismenio i potom poslao u školu. Kasnije je u Peruggi studirao pravo, a uzdržavao se instruirajući sina nekog plemića. Postao je državni činovnik, ali je, osjetivši redovnički poziv, postao franjevac. Opredjelio se za opservantsku struju franjevaca, promjenivši životna načela, ugledajući se na sv. Franju. Ostalo je zapisano da je postio sedam korizmi u godini, uopće ne jedući meso, spavao je vrlo malo, puno se trapio i nosio pokorničku odjeću. 

Bio je nadaleko poznat kao odličan propovjednik, zbog čega su ga tražili i zvali ne samo vjernici, već i biskupi i vladari. Bio je, osim Italije, i u Ugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji i Njemačkoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku. 

Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. godine vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reforma u Bosni, gdje je već uveliko raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije. Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. 

Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju. Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. godine dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437. godine, a već naredne godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu.

Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899. godine, kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom Župe.

Na oko 200 metara od sela, idući ka Kolovojima, nalazi se špilja nepoznate dubine u kojoj je, po predaji, obitavao Jakov Markijski. Po unutarnjem obliku špilje, očito je da su u njoj, ako se uopće radi o špilji, a ne o starom rudarskom radu, vršeni, među ostalim, i estetski usmjereni zahvati. Naime, svod špilje na pojedinom dijelovima je glatko zaobljen, što, s obzirom na asketska načela Jakova Markijskog, može upućivati na to da je on tu doista neko vrijeme obitavao. Narod već stoljećima to mjesto zove Voda svetog Jakova ili Vrelo svetog Jakova, a voda koja se u svako doba godine nalazi u špilji (ali ne ističe iz nje, mada je razina, ovisno o godišnjim dobima, različita) smatra se čudotvornom, pa mnogi katolici, posebno za proslave blagdana Gospe Snježne, zaštitnice župe, dolaze u špilju. Mnogi se umivaju u toj vodi, a voda se u bocama nosi kući. 

Prostor oko špilje ograđen je i uređen neposredno prije posljednjeg rata, zalaganjem župljana i tadašnjeg deževičkog župnika, don Danijela Jakovljevića, a tada je uvedeno i pravilo da se sveta misa, svake mlade nedjelje od proljeća do jeseni, govori ispred špilje. Akciju uređenja svetišta nakon rata, i to mnogo intenzivnije, nastavili su župnici don Ivan Mandić, don Pavo Kopić i don Slaviša Stavnjak.

Svetište danas pohode vjernici i hodočasnici iz deževičke, okolnih i daljih župa, u sve većem i većem broju.